‘Izašla sam iz tijela dok sam rađala i vidjela divnog anđela’

Umirala je na bolničkom stolu tijekom carskog reza. Kaže kako je izašla iz tijela i ugledala predivnog anđela koji joj je rekao da ga gleda u oči i ne miče pogled. Poslušala ga je…

Život Charlene iz SAD-a visio je na koncu. Umirala je nakon što joj je kirurg slučajno prerezao arteriju. Kaže kako je izašla iz tijela i ugledala predivnog anđela koji joj je rekao da ga gleda u oči i ne miče pogled. Poslušala ga je.

Sve moje šestero djece rodila sam prirodnim putem, u udobnosti svojeg doma, tako da sam točno znala što trebam raditi kada je na red došlo sedmo. Ali, nakon 35 sati trudova moj me kućni liječnik poslao u bolnicu. Bila sam u isto vrijeme razočarana i uplašena.

Moj suprug Michael mi je pomogao ući u automobil i otišli smo do bolnice u Jackson Holeu u Wyomingu. To je oko 13 kilometara od naše kuće u selu Teton. Snijeg je bio toliko gust da je jedva vidio kuda vozi. Bol je postajala sve intenzivnija. Više nisam mogla sjediti.

Stigli smo u bolnicu i osoblje me smjestilo u krevet. Sve oko mene je bilo nekako strano i sterilno. Moji ostali porodi su bili ugodni, topli i brižni – esencijalna uja su isparavala u lampici dok me je Michael držao za ruku. Znala sam kada trebam tiskati. U bolnici sam samo gledala osoblje u bijelim uniformama dok užurbano hodaju pokraj mene.

Svakih pola sata dali su mi nešto da potaknu trudove. Osjetila sam bebinu glavu kako pritišče zdjelicu. Ponavljala sam u sebi: “Pokušaj se opustiti” i “Dragi Bože, nisam sva svoja. Jesi li ovdje? Onako kako si i u mojoj kući?”. 

Prišao mi je liječnik i rekao da nema dobre vijesti – “Morate na carski rez. Ne možemo više čekati.”

Nije bilo vremena za pitanja. Sestra me hitno odgurala u operacijsku salu. Ležala sam i osjećala se tako bespomoćnom. Uhvatila sam se za metalni okvir kreveta. Anesteziolog se nagnuo nad mene i stavio mi masku na lice. Polako sam treptala pa zatvorila oči.

Kada sam ih ponovno otvorila, pogledala sam dolje. Ispod mene je bio panoramski prizor sobe za operaciju. Tamo je bilo jako puno meteža, zvukova uređaja, zveckanja metalnih pomagala, mahnitih aktivnosti. “Tko je ta žena?”, zapitala sam se. “Što se dogodilo s njom?”

Čula sam: “Ti ne bi trebala to gledati”. Neki lik je stao ispred mene, ispunio mi je vidno polje. Anđeo – najljepši anđeo odjeven u haljinu sa sedefastim krilima i morski plavim očima koje su me vukle da držim pogled na njima.

“Nemoj micati oči s mojih!”. Nisam ni trepnula. Gledala sam duboko u te oči i dopustila da me obuzme spokoj, kao val. Odjednom se sve smračilo.

Otvorila sam oči – bijeli strop, jako svjetlo… Naravno, to sam ja u bolničkom krevetu. Potražila sam pogledom anđela, ali vidjela sam samo medicinsko osoblje koje se okupilo u mojoj sobi.

“Gdje je moja beba?”, pitala sam ih. “Je li moja beba preživjela?”. 

Michael je stajao pokraj mene držeći paketić. “Upoznaj Isaaca Michaela”, rekao je. “Našeg zdravog dječaćića”. Uzela sam ga u naručje dok mi je Michael objašnjavao što se dogodilo. Kada je liječnik napravio rez, odrezao je i arteriju. “Umirala si tamo na stolu, Charlene”, rekao mi. “Dali su ti četiri transfuzije krvi kako bi te spasili”.

Izvor: 24 Sata

loading...

Facebook komentari